ПРОПУХ

digitalni život


25.07.2016.

Bonton

Čitam jutros na radiosarajevo.ba Četrnaest pravila bontona koja ne izlaze iz mode, tako nekako je išao naslov. Ideja je da se građanstvo podsjeti na osnovna pravila ponašanja koja im nekako nedostaju. Korisno, fakat. A nije Bosna najgora, Turska je daleko bogatija raznovrsnim primjerima...nepoznavanja bontona. Evo naprimjer vozim se ja svaki dan metroom. Pa ima onaj dio kad se voziš pokretnim stepenicama da siđeš pod zemlju, jel. Eh, u Istanbulu živi haman 20 miliona ljudi. Uvijek je gužva. Od dobrog komada koji se vozi metroom, jedan ogromni dio odlučuje da stoji na pokretnim stepenicama. Njihov izbor. Ima i znak - stajanje na desnoj strani. Ali valjda ga ne uspiju svi primijetiti, mada se ponavlja svako malo. Možda neki ne znaju ni da čitaju. Ne ulazim u razloge. Sve što želim je slobodna moja lijeva strana, da mogu da prođem, jer u mom životu nema vremena za stajanje na stepenicama. Neko ima - ja nemam. Al' ne lezi vraže. Ama baš uvijek se nađe jedna zbunjena persona, u opštoj gužvi, da pripomenem, koja uredno stoji na praznom dijelu eskalatora i ljubazno se izmiče ako ko priupita da prođe. Za kosu počupati.

20.07.2016.

Sasvim lično

Danima evo osjećam opštu slabost i nedostatak zivotne energije, nemam volje ni snage za aktivno učešće i društveni doprinos - a navečer sjedim i plačem.

Ne postoji konkretan razlog a da mi je poznat i/li jasan.

Mozda sam opšti receptor ove ogromne negativne energije u zraku, pa nesvjesno kanališem na ovaj način.

Eto, nemam kome da se pozalim, a i šta imam koga patiti svojim mukama.

Obično se u trenucima najvećeg beznadja podsjetim da ima mnogo ljudi u mojoj blizini sa stvarnim problemima, pa se sama sebe postidim.


Ali to ne umanjuje moj jad.

16.07.2016.

Život u Turskoj

Svi su bili budni sinoć, prateći kroz medije pokušaj državnog udara u Turskoj. Moj muž u Ankari, ja sama kući, ne radi mi daljinski nešto. Pljušte poruke i pozivi. Ja - kapci na pola koplja. Nekako sam izdržala do dva ujutro, a onda sam lijepo zagrlila jastuk i civilizovano sačekala jutro da pročitam šta se desilo. More poruka. Na svim mrežama. Napravila doručak, sjela i odgovorila svima. Onda otišla s akomšinicom na bazen ispod zgrade. Bazen inače gledam s prozora i prekontavam se kad ću sići, a sad nisam imala opcije da odem nigdje van radijusa od 50 m, pa je kocka pala na bazen, šta ću. Napatila sam se - te plivaj, te se sunčaj, te srči onu kafu iz termoske. Sa komšinicom pričam na Ruskom, pa nas i kao pogledavaju ovi sa susjednih ležaljki. Al hajd nejse sve to, nego hoću da vam kažem kako je čitava Turska u panici, mediji bruje, raja šizi, grupe po fejsu zasipaju porukama podrške, svi se sekiraju...a ja kontam kako mi je propao vikend. Znači, realno, što su morali tačno u petak naveče, mogli su da odaberu utorak. Također, mogla je neka najava, pa da se opskrbimo zalihama filmova i grickalica na vrijeme, a ne ovako, iz neba pa u rebra. Šalu na stranu, ja zaista nisam i ne osjećam nikakav strah, nikakvu paniku, nikakvu spremnost da kao pakujem kofere i idem negdje. Ne osjećam ni zabrinutost za budućnost države u kojoj živim. Srediće Bog sve kako treba da se dogodi, pa šta sad ja tu imam gristi nokte. Ionako mi sve ovo djeluje nadrealno, kao neka daleka vijest, kao da mi nije pred vratima. Jeste, muž mi je u Ankari, da, tamo se bombardovalo i bilo je baš gusto. Da, otkazani su svi letovi. Pa šta ću ja sad? Da gledam vijesti i čupam kosu? Da se bojim za svoju sigurnost iz nekog razloga? Eto baš će doći neki krimosi u moju mirnu mahalu na rubu grada, proći pored stražara i meni pokucati na vrata da mi traže zlato ili šta ja znam, laptop. Radije ću gledati neki film, evo i skontala sam (kad mi je zatrebalo za film) da nije pokvaren daljinski, već je samo do baterije. Našla i rezervnu bateriju. :D

15.07.2016.

Pokemoni

Ne znam da li bi ovi Pokemoni bili baš toliko popularni da nema devet članaka na klixu svaki dan o dramaticnim situacijama i senzacionalnim vijestima vezanim za igrače Pokemona. Pravo ofirna xafsinška kampanja, a svi se loze.

13.07.2016.

Pozdrav sa Bosfora

Vruće je, ali klima radi. Gledam kroz prozor brodove koji laganini plove po pučini. Istanbul - zavoljela sam ga. Opet se more dogadjaja izdešavalo - ne stignem da pribiljezim. Nemam na ovoj tastaturi sve afrikate izgleda. Bila sam u Sarajevu, vratila se. Bila malo po Turskoj za Bajram, vratila se. Ovdje se Bajram slavi čitavu sedmicu, plus dva vikenda, izadje fin odmorčić. Kurban Bajram opet Jovo nanovo. Sad sam u dilemi da li da trošim mukom zaradjene plate na skupe tašne i cipele - ili da štedim. Idem na koncert Muse za dvije hefte. Akobogda. Pratim zbivanja u Šeheru i šire. Planiram da obnovim dizajnersku karijeru - crtam svaki dan, što je stvarno napredak. Mozda uskoro i magistriram, ko zna. Tako.


Stariji postovi

ПРОПУХ
<< 07/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


Pratite me

Navratim

BiH kultura

it's not the idea which is the art,
it's more the way somebody handles the idea that makes art.

MOJI FAVORITI

Brojač starih i novih posjeta
89755

Powered by Blogger.ba