o mostovima
OVDJE možete skinuti dodatak za Word koji omogućava pretvaranje teksta iz latinice u ćirilicu i obrnuto. :)))
 |
Otvori blog |  |
digitalni život
OVDJE možete skinuti dodatak za Word koji omogućava pretvaranje teksta iz latinice u ćirilicu i obrnuto. :)))
Ovan je u pustinjskom dvorcu, upravo se vraća iz lova na lavove, a čeka ga kući jedanaest golih manekenki. I jedna koja je zatvorena u najvišoj kuli.
Bik je u vili od 77 miliona, na Baliju, a godišnje zarađuje isto toliko. Vila je podijeljena na dva dijela: gastro-krilo i... drugo krilo.
Blizanci - taj znak pati od šizofrenije, te živi u četiri različita doma: u dvorcu, sa privatnim orkestrom, četrnaest batlera i devet sobarica, kuharom i vozačem; u Titovom podzemnom atomskom skloništu; unutar televizora, kao glavna zvijezda; u stanu u Tokiju od 32m2, sa privatnim heliodromom na ravnom krovu, gdje se i sunča.
Rak živi sa svojim roditeljima, suprugom, djecom, braćom i sestrama u kući koju je sam izgradio od cigle i crijepa, na mjestu gdje se rodio, tu je sunčano i lijepo i uvijek se može sakriti u bašti.
Lav živi u svom privatnom univerzitetu, gdje on postavlja pravila, "bog i batina" svim profesorima, studentima, ali pravedan i ponosan na svoje uspjehe.
Djevica živi u kući od stakla. Ta kuća je savršeno blistava, apsolutna čistoća vlada, sve je na svome mjestu, sa puno ukusa i preciznosti. Moguće da je to dvorac ledene kraljice naprimjer. U kojem živi Monika Bing.
Vaga živi u kući ogledala. Ugrađen je i zvučni sistem koji stalno emituje poruku: ogledalce ogledalce..reci vlasniku svom..ko je najljepši na svijetu ovom... a iza ogledala se nalaze kozmetički saloni, spa, fitness sala sa ličnim trenerom, garadorber itd.
Škorpija živi u crnoj kući prepunoj lijepih žena koje su zapravo njegovo seksualno roblje, svojevoljno naravno, ima puno soba koje su sve za različite perverzne namjene, to je jedna parada dekadencije u najgorem obliku.
Strijelčeva kuća se nalazi u stoljeću koje je ispred ostalih, to je građevina najluđih tehničkih dostignuća, pola stvarna - pola virtualna.
Jarac je personifikacija egipatskog faraona, živi u stanu pored kojeg se pravi piramida, ne zato što mu treba, već da može upravljati robovima. Bez riječi.
Vodolija je uvijek u galeriji savremene umjetnosti, tu živi, zapravo je jedan od eksponata.
Ribe je vampir koji je davno volio ženu koja je umrla. i sada stotinama godina samo pati i leluja u eteru, uz odličnu muziku, naprimjer Radiohead.
Mrsko mi je bilo da pišem u dva roda, pa žene - obrnite. :D
Jednom sam se ogrebala po nadlanici vrškom eksera, toliko plitko da se skoro pa nije ni vidjelo - a kad je zarastalo pojavile su se one sitne crtice koje su zgodne za guljenje. To je bilo otprilike u srednjoj školi, dakle prije nekih deset godina. Dan danas ja imam ožiljak koji se jasno vidi od te beznačajne ogrebotine, da me podsjeća da sve što se desi ostaje tu, u našem tijelu, trajno i neizbrisivo.
Zaborav je izbor da negiramo sjećanje o prošlosti. On sam po sebi ne postoji, bez volje čovjeka da mu da moć, silinu. Svaki momenat je fizički urezan u naše pamćenje, pojedinačno i kolektivno.
Čudan i dosadan datum. Večeras je na Bilinom polju u Zenici veličanstvena utakmica između reprezentacija Bosne i Hercegovine i Portugala. Ovo ne pišem jer blogeri ne znaju šta je večeras, već kad ja budem čitala za sto godina da se sjetim kako sam bila pesimistična ono kad smo pobijedili. Ja sam potpuno nezainteresovana za fudbal, međutim patriotski sjedim pred tv-om kad reprezentacija igra sa nekim i uglavnom uspijem da vidim sve golove i najvažnije momente, pa i večeras ću. Predviđam da će nas nabušiti 3:1.
U međuvremenu, za muzičke sladokusce:
Desetu godišnjicu austrougarske okupacije Mostar dočekuje veći i ljepši nego što je ikad bio. Već tri godine dimi "Ćiro" za Metković, a prema Sarajevu tračnice su postavljene do Rame. Popravljeni su stari i izgrađeni novi putevi, koji Mostar spajaju sa svim mjestima u Hercegovini, sem dalekog Trebinja, a kiridžije lako stižu do Lijevna i Bugojna. Ćepenici na Velikoj Tepi zamjenjuju se prostranim, zidanim magazama. Uz Staru, Krivu i Oručevića ćupriju i četvrta je zakoračila preko Neretve. Početa je u turski vakat kao ćuprija, završena u novi, austrougarski 1883. kao "Franz Jozef Brucke". Godine 1888. most carskog imena se rekonstruiše i ukrašava. Te godine u Mostar, u posjetu, navraća nadvojvoda Rudolph sa suprugom Stefanijom. Čarsija se ne može nadiviti carskim kočijama, ali Muslimanima i Srbima nije potaman što je trg odvazda zvan Mejdan preimenovan u "Rudolph platz", a šetalište na desnoj u "Stefanijale". Na radost djece, a ibret starijih, održana je prva biciklistička trka na Novom godišnjem pazaru. Krajem godine Srbi slave dozvolu Zemaljske vlade iz Sarajeva za osnivanje Srpskog pjevačkog društva "Gusle", Hrvati Narodnog pjevačkog i glazbenog društva koje će tek kasnije dobiti ime "Hrvoje", a velika je radost i u kući imama i hafiza, Saliha Sefića.
Kratak, kaldrmisan sokak što s Glavne ulice zadihano sopće uz Bjelušine, Sefića je sokak. Posljednja kuća na dnu sokaka, kuća je imama i hafiza, Saliha Sefića. Mostar veoma uvažava pamet, ljudskost i komšiluk, pa je imam Sefić jednako poštovan kod sva tri naroda i sve tri konfesije. Kad mu se, nakon dva sina, rodi kćer, srce mu puno rahatluka, a kuća musafira. Rodbina i ahbabi ušuškavaju zlatnu medžediju pod dječiji jastučić, poznanici po čaršiji čestitaju:
- Nek ti je s hairom šćer, moj Salih.
Djevojčici dadoše ime Emina, a u kući Sefića mevlud se učio čitavu godinu...
Od rođenja Salih plaho pazi šćer. Mlađi sin je u mektebu, stariji pošao u ruždiju. Mati je povazdan u kući za bakračima i demirlijama, a čuje iz bašte:
- Elif, be, te, se, džim, ha, hi...
Posjeo Salih šćer na šćemliju, hoda oko nje i govori joj arapsku abecedu, a ona ponavlja... Kako je rasla, nauk se mjenjao:
- Muhamed pejgamber alejhiselam, Kasim ibn Abdulah pripadao je redu Hassim iz plemena Kurejss...
Nauk za naukom, godina za godinom. Zerdelije i djeca na jugu brzo zarude i dozrijevaju. S 13 Emina je djevojčurak, s 14 ćusta djevojka. Jednog petka, nakon džume, ču je Salih kako uz basamake pjevuši:
"Đul miriše, mila moja majko,
Čini mi se Omerova duša..."
A Emina Sefićeva baš zacurila. Kad silazi na česmu, uz Glavnu ulicu, nema muška, a da se ne okrene. Okretati se za ženskom u Mostaru ni prije ni tad nije adet, al' muško je vazda bilo i ostalo muško... Po sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne - zrele trešnje, alice; dva reda zuba - dvi niske bisera; kako joj je Allah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom košuljom zakopčanom sedef - pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu.
"Nije žensko", uzdiše muslimanska mlađarija. "Emina Sefićeva je dženetska hurija."
Pravoslavci i katolici ćućore:
- Anđeo na zemlji, pa to ti je!
- Emina, šćeri - savjetuje je otac Salih - kad si na izvana, oči preda se. Kliska je kaldrma, a nanule se lako taliznu.
Ona obara pogled pred babom, a svaka joj njegova - k'o iz musafa...
Pedesetak metara uniže od Sefića sokaka, na Glavnoj ulici, kuća je Svetozara Ćorovića, za kojeg je udata Aleksina sestra Persa. Sestru Aleksa neobično voli, njoj se ispovijeda, dijeli s njom rijetke sreće i česte nesreće. Sveto mu je srodnik po lirskoj duši i pobratim, te ih rado i često posjećuje. Silazeći s Brankovca, Aleksa susreće imamovu kćer. Za djevojčetom se pjesnik ne okreće. A rano dozrelu, omamljujuću ljepotu, zapaža. U jednoj od besanih, vrelih noći 1903. što mirišu na behar i čežnju, grli djevojče, stihom. I njen ibrik i baštu s đulom i s jasminom, i pletenice teške, razigrane i miris te kose "kao zumbul plavi". Pjesmu objavljuju u Beogradu, a hor "Gusala" premijerno izvodi "Eminu" u prostorijima na Suhodolini, pod dirigentskom palicom pjesnika i kompozitora, Alekse. Pjesmu čaršija hvali:
- Plaho je pjevna; ubila se za sevdaha... E, beli je sva naša, mostarska... Golemo! ... Aferim, Aleksa, care!
Samo Pero, koji je postao glava i kasa Šantića kuće, osu po njemu:
- Ti, brate, vazda istu pjesmu k'o Švabo traj-la-la. Nikad se dozvati pameti. Prvo ona šokica, Tomlinovićka, a sad Emina Sefićeva. Tomlinovićku nekako da ti i oprostimo, mladost - ludost, a i kuferaši su, nije domaća. Došla - prošla. Al' ovo sa Salihovom šćeri, prekardašio si debelo!
- Pokazaću ti pismo iz Beograda, mole da nešto lijepo napišem iz muslimanskog života, pa sam...
Pero podiže ruku, znak da zaćuti.
"Nije ovo više onaj moj bracuka, Pero, u svemu se na u Adžu izmetnuo. Nema mi druge nego saslušati litaniju!" - pomiri se, a Pero nastavi :
- Pa si zabrlj'o, moj Aleksa, da ne može gore. Stariji sam ti brat, ne ljuti se na me, niko ti više dobra od mene ne želi, ali ti moram po duši reći šta i kako ja, a bogami i čaršija, sve to vidi. Imade li ti išta lijepo iz muslimanskog života za opjevat', nego kako imama Sefića šćer vrcka kroz bašču s ibrikom u ruci? Lijepo žensko nije grijeh pogledati, ali preko tuđih taraba ćuriti i telaliti to po novinama - ne ide. I to ti malo, okren'o si pjevanije po priredbama. Gdje će ti duša, to je tvoja briga. Moja je briga obraz Šantića. OBRAZ, razumijes li? Od kad je djed Petar, bog da mu duši prosti, sišao u ovu čaršiju, mi smo se, Šantići, s Muslimanima lijepo pazili i još pazimo. Pošteni su ljudi, dobre komšije. I stalne mušterije... A ti baš zapeo da nas istjeraš iz ove ljepote! Gdje ćemo mi, Šantići? Na konja, pa nazad u Bogodol, il' u Trst, na brod, pa u Ameriku? Ne valja nijedno. Jedva smo se kutarisali one vukojebine pod Čabuljom, gdje vuk i međed jedu ovcu, a sušica i sifilis čovjeka. A u Ameriku kako je ko otiš'o, nije se vratio. Ako nije šta stek'o ko da ga na ovoj zemlji nikad nije bilo, a ako je i stek'o opet se vrati u tegli od kiselih krastavaca; ni u prahu mu se tamo ne ostaje. A sad ćeš nam ti bruku i šuhu na kuću navući. Nikad odrasti, moj braco, nikad se pameti dozvati!
- Ne znam, Pero, šta je tu bruka. I ne znam šta to ima ljepše u životu od čiste ljepote. A čista ljepota je vizija, san... Ne gledaš očima, ne dodiruješ rukom. Samo je dušom možeš osjetiti, a pjesmom reći.
- E, sad me vučeš za jezik, pa da ti kazem. Te ublehe o vizijama ostavi onim dangalacima što ti štampaju pjesmuljke od kojih živ rob haira nema. Vidim ti po očima, nije ti pravo što ja ovako, iskreno, a kome ću, ako neću bratu. Ljutio se, ne ljutio, još ti jednom ponavljam i molim te: okani se ćorava posla. Lijepo je što držiš do Muslimana, a i oni do tebe. Poštuju te kao ni jedno kršteno čeljade u čaršiji k'o da si, bože me 'prosti, rođen njihov. I za rađu je dobro. Al' se okani pjevanija o Muslimankama. Ja se sad sklanjam na ulici ispred imama Sefića, nemam obraza čovjeku u oči pogledati... Ne valja! Nikako ne valja! Ovo će, velim ti, na veliku bruku izaći.
"Sinoć, kad se vraćah iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina..."
Sa trinaestim od četrnaestoro Eminine djece, sinom Besimom i snahom Enisom, listam porodični album, predratne 1990.
- Nažalost, nema fotografija iz majčine mladosti. Em nije bio adet žensku čeljadetu da se često fotografiše, em nije voljela, em je odnio rat. Ostala je samo ova jedna. - pokazuje mi Besim.
Ta jedna nije original. Reprodukcija uljanog portreta. Portret je sačinio slikar Kesler po originalnom fotosu koji je nestao u plamenu Drugog rata. Naručio ga je her Griner, glavni gradski baštovan u vakat gradonačelnika Mujage Komadine. Her Griner bijaše vješt baštovan, a pažljiv suprug. Poklonio je platno supruzi, zaljubljenoj u pjesmu, za zlatan pir.
- Ja sam se rodio mnogo poslije pjesme - govori Besim. - Ali mi je stariji brat, Alija, pričao kad se pjesma prvi put pomenula u kući. Otac se vratio s puta, po Bosni. Pa je pripovijedao kako je zanoćio, u hanu, u Bugojnu. Kako je tamo bila muzika. I kako je čuo sevdalinku.
- Ime je tvoje - obratio se majci - a rekoše da je spjevao naš Mostarac, Aleksa Šantić. Ćusta mu pjesma.
- Mati je odćutala, pozabavila se oko šporeta. Inače, oko pjesme nije voljela razgovarati. Samo jednom, kad sam se zamomčio, pa me raja zapitkivala kako se osjećam kao sin Lijepe Emine iz pjesme, pitah majku sjeća li se Alekse? Govorila je:
- Svi su u Mostaru znali ko je Aleksa Šantić. Sretala sam ga često, kad bih išla u mekteb, u skolu, jal' na česmu. Rijeci razmjenili nikad nismo. Vidjala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beča došao. Najviše se cipela sjećam. Uvijek uglancane, sjaje, a po njima pale panatale, porezati bi se mogao kako su opeglane... Jednom sam čula kako neko pjeva u Ćorovića avliji. Pjevao je "Kara majka sina Ahmeta" uz violinu, tamburicu i šargiju. Pjevao je jedan glas, žalovito. Kasnije sam čula da mu je to bila najdraža pjesma, pa sad mislim kako je on pjevao. Zagledala ga u prolazu, sine, velim ti, nisam. Ali se pričalo da je bio lijep čovjek. Mostarske cure su sknadile i potajno pjevale:
"Kujundžijo, tako ti zanata,
sakuj meni junaka od zlata,
na priliku Alekse Šantića."
Kad sam se udala i došla na Carinu, u ovu kuću, prolazio je ov'da; tu su im na broju četeres' bile "Gusle". Vazda je bio u muškom društvu, a govorilo se kako mu prijatelji odsvukud dolaze. Ima jedna priča, pričala mi kóna s Luke, Almasa, rasle smo zajedno, nije do onih koja bi izmislila. Priča: kad se od Ćorovića trebao preseliti u Ćirića sokak, malo uniže od Lučkog mosta, prozori su gledali u avliju nekog od naših, znala sam i koga... Elenejse, vele da je Aleksa prije useljenja naredio zazidati prozore; ženska su djeca bila u komšiluku. Znao je šta je haram i to mu čaršija nikad nije zaboravila.
- Eto, to mi je mati rekla tad i nikad više za života na tu temu riječi nije prozborila. A ja moram dodati još jednu. Kako me ona raja stalno zapitkivala o pjesmi, jednog dana odem pravo na vrata Ćorovića kuće. Persa, sestra Aleksina, bila još živa, a Svetozar je umro od tuberkuloze odmah poslije onog rata. Pa joj je i kćer pokupila tuberkuloza, ostala je sama k'o ćuk, nesretnica. Otvori mi vrata, sva je u crnini. Kažem tako i tako, ja sam sin njihove bivše komšinice iz Sefića sokaka, i predstavim se. Obradova se. "A, ti si Eminin - veli - živ mi i zdrav bio. Samo izvoli! Pita hoćemo li u kuću, il' u avliju? Lijepo je vrijeme, kažem, u avliju bih. Avlija, sređena, puna cvijeća. Sjednemo na klupu, znam da je on sjedio na njoj, godra mi. Zaustih da kažem zašto sam došao, ne stigoh, pita jesam li za kafu il himber od drenjaka. Nema limuna, a himber je domaći, nevesinjski. Donese leden himber. Pita kako mati i otac sa zdravljem, koliko nas je djece, a pripaljuje cigar na cigar. U neko doba kažem što sam došao: volio bih vidjeti rukopis pjesme o majci, čuo sam da ona sve čuva. Čuvam, veli, sad ću ja. Ode, eto je nosi nekoliko kutija. Kutije su od cipela, kartonske. Spusti na sto. Vidim na onim kutijama piše: Svetina pisma, Aleksina pisma, slike, Aleksine sveske... Otvori, prebira, izvadi jednu svesku, lista. Sve je pisano crnim mastilom, dosta je križano, prepravljano. I nađe mi "Eminu". Pa nađe i drugu. Obje su prepravljane. Uzmem pa čitam, opet mi godra, ne pitaj. Poslije kad je otvorena Šantićeva soba, otišao bih ponekad sam il' s rajom. Rukopis je bio povećan i stajao na zidu... A da ti i ovo ne zaboravim. Pokazivala mi je slike kćeri, Nedice. I pjesme što joj je Aleksa pisao, dječije. Sve ih je pisao na razglednicama, s putovanja. A jedno pisamce Aleksino Svetozaru mi je više reklo kakav je čovjek taj Aleksa bio nego sve što je o njemu napisano i što će se još napisati. Ne želim da te uvrijedim, ali ja tako mislim. Nije ni pisamce, ceduljica od pola lista istrgnutog iz trgovačke knjige Šantića. Na poleđini je poruka. Bolestan je, pa moli Svetu da odnese 50 kruna nekoj muslimanskoj porodici u Donju Mahalu, vratiće on to Sveti čim se pridigne. "Udaju kćer, piše, a ti znaš koja je to sirotinja." I još dodaje da ne govori ko je poslao. E, vidiš, tu bi poruku trebalo danas povećati pa oblijepiti čaršiju. Da se zna kakve je ljude ovaj naš Mostar rađao. Meni je ta poruka čitava knjiga...
|
|
 Aleksa Šantić |
Izvini, ovo sam ti morao ispričati, a sad da se vratimo pjesmi. Kad bi krenula na radiju, mati je izlazila nekim poslom u baštu, nekud... A stizala su na našu adresu stalno pisma, dopisnice, razglednice. S pozdravima od nepoznata svijeta. Adresirano: Za lijepu Eminu. Rahmetli stari bi se samo smješkao, a ona obarala pogled, rumenila. Nama, djeci, sve je to bilo i smiješno i muteber. Jednom banu neki mornar. Donio kafe, šećera, došao da je pozdravi. Svraćali su ljudi, najviše mladi. Vrata nikom nije zatvorila, ugostila bi ih, a razgovarala o običnim stvarima.
- Kad joj pomenu pjesmu, ćutala bi i smjeskala se. - dodaje supruga Besimova, Enisa. - Evo, vidite, i na ovoj fotografiji u zimu '60. nasmiješena je. Pred fotografisanje sam je počešljala. Nigdje sijede. Imala je gustu kosu kao djevojka, nije češalj htio kroz nju. Sedam dana kasnije nije se probudila. Čitav je život pamtim sa smiješkom i otišla je nasmiješena. I kao mejt, bila je lijepa, prelijepa, rahmet joj duši.
- Kad je mati otisla na ahiret - govori Besim dok pobožno sklapa porodični album - radio je objavio, novine. Stigle su stotine i stotine telegrama sa izrazima saučešća iz svih krajeva Jugoslavije. Od prijatelja i poznanika, ali i od ljudi koje nikad nit' čuli, nit' vidjeli. Čak se i onaj mornar s broda javio. Zato sam ja zahvalan Aleksi Šantiću, što je moju majku sačuvao zauvijek mladom i lijepom. A moram vam reći i ovo. Prvi i jedini put u životu uvrijedili su majku i mene, pa i Aleksu, kad su počele ove naconalne stranke. U penziji sam, šta ću, odem u frontu, razbacimo tavle, ubijem vrijeme. Sve je tamo go đuturum, a čim si đuturum namah si i ters. Te se lako rashorcamo i poinatimo. Poinatim se s onim jednim, nejse, nije važno ime, kad će ti on meni: "Šta je, Besime, šta ti pametuješ, tebe je oni Vlah, Aleksa, napravio." Znam ga od kad za sebe znam, znam da ne misli tako, izvinuo mi se poslije, ali džaba. U što se izmetnu onakav Mostar, bože moj? Ružan je vakat došao, a sve me strah da ide i gori.
Lijepa Emina je posljednja podigla svog pjesnika sa samrtne postelje. Čuo je, iz bašte, pjesmu. Sestra Persa i služavka Đurda su mu pomogle do prozora. Dolje, u bašti nad Neretvom, horovi "Gusala", "Hrvoja" i sarajevske "Sloge", pjevali su "Eminu"
"Nisu me zaboravili, nisu me zaboravili" - jecao je teško, kroz suze, sjećala se Persa.
"Umro stari pjesnik, umrla Emina,
ostala je pusta bašta od jasmina.
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
pjesma o Emini nikad umrijet neće."
Niko od Eminine djece više nije živ. On se nije ženio, izrodio je samo pjesme. Eminino prapotomstvo živi rasuto svijetom. Aleksino skupljeno u knjigama. A pjesmi je ostalo da se pjeva... I nikad posijedi.
EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama.
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja, kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!...
Ja joj nazvah selam. Al', moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode,
Pa po bašti đule zalivati ode.
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste;
Zamirisa kosa, ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi.
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
Al' meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'...
Aleksa Šantić (1903.)
U subotu, 23.07.2011. od 13 do 14 sati ću Vas služiti sa drugaricom Almom Telibečirević u galeriji B.Smoje u Radićevoj ulici, cijenu pića određuju gosti, a sav prihod ide u humanitarne svrhe.
Dođite da me vidite kako konobarišem i ostavite para za bolesnu djecu. Cmok! :)
Prošli put kada sam brisala fb profil, prvo sam obrisala sve moguće postove sa zida, jednu po jednu fotografiju, sve prijatelje, sve podatke, a onda postavila fotografiju šahovske figure, neko umjetničko ime i deaktivirala profil. Opet sam se vratila kroz par mjeseci i ne bi mi mrsko da ponovo uspostavim sve veze.
Sada sam samo deaktivirala profil u koji mogu da uđem bilo kada najobičnijim putem. Ovaj put mislim da će potrajati i bez tih mjera, jer je već neko vrijeme naročito dosadno provjeravati fb zid i profil. Usput širim ideju deaktivacije profila i ljudi masovno prihvataju, jerbo je izgleda mnogima fejsbuka preko glave.
U kantu za smeće sa fejsom i vratimo se blogovima! :)
Duži tekst pročitajte ovdje.
Prvi maj, praznik rada, niko ne radi ponedjeljak i utorak, spaja se sa vikendom, imamo četiri slobodna dana. To i ptice već znaju. Listam ja tako sve žive turističke agencije po netu, ne bi li našla zanimljivu ponudu. Apsolutno sve agencije imaju ponudu za nekoliko hotela po hrvatskom primorju, obavezno Istanbul, Beč, Veneciju, Budimpeštu i eventualno Neum.
Ja bih negdje u BiH. Zemlja je prelijepa, ima divnu prirodu, većinu važnih mjesta nisam obišla. Ali nijedna turistička agencija nema apsolutno nikakvu ponudu unutar BiH. Zašto niko ne razmišlja kako da zaradi novac? Ponude možda i ima, ali ja to nigdje nisam uspjela naći, pa kao da ne postoji. Bilo bi sjajno da se neko sjetio pred praznike i oglasio neki paket aranžman za super hotel sa spa centrom, joga časovima, prelijepom prirodom, bilo čime. Sve što agencije nude su bus ili avion putovanja u druge zemlje. Poražavajuće.
Gdje ćete vi za Prvi maj?
Svaki put kada poželim da napišem nešto na blogu sjetim se kako je neobično depresivno čitati stare postove.
Nekada sam voljela Courier New, sada mi je besmislen.
SPISAK OZNAKA EMULGATORA OPASNIH PO ZDRAVLJE:
|
E102 - opasan E103 – zabranjen E104 – sumnjiv E105 - zabranjen E110 – opasan E111 – zabranjen E120 – opasan E121 - zabranjen E122 - sumnjiv E123 - veoma opasan E124 - opasan E125 - zabranjen E126 – zabranjen E127 - opasan E130 – zabranjen E131 - izazivač raka E141 – sumnjiv E142 - izazivač raka E171 - sumnjiv |
E173 – sumnjiv E180 - sumnjiv E210 - izazivač raka E211 - izazivač raka E212 - izazivač raka E213 - izazivač raka E215 - izazivač raka E216 - izazivač raka E217 - izazivač raka E221 - poremećaj crijeva E222 - poremećaj crijeva E223 - poremećaj crijeva E224 - poremećaj crijeva E226 - poremećaj crijeva E230 - štetan za kožu E231 - štetan za kožu E232 - štetan za kožu E241 - sumnjiv E250 - poremećaj pritiska |
E251 - poremećaj pritiska E311 - izaziva osip E312 - izaziva osip E320 - holesterol E321 – holesterol E322 - poremećaj želuca E 330 - izazivač raka E338 - poremećaj želuca E339 - poremećaj želuca E340 - poremećaj želuca E341 - poremećaj želuca E407 - poremećaj crijeva E450 - poremećaj želuca E461 - poremećaj želuca E462 - poremećaj želuca E463 - poremećaj želuca E465 - poremećaj želuca E466 - poremećaj želuca |
Путник у балону са врућим ваздухом је изгубио оријентацију. Спустио је балон ниже и угледао једну жену на тлу. Спустио се још ниже и позвао жену:
"Опростите, можете ли ми помоћи? Обећао сам једном пријатељу да ћу се наћи са њим, али не знам где се налазим."
Жена му одговара:
"Налазите се у балону, отприлике 10 мет. изнад земље, 49 степени 28 минута и 11 секунди ширине, те 8 степени, 28 минута и 58 секунди дужине."
"Ви сте сигурно инжењерка" - каже човек у балону.
"Јесам", потврди жена, "али како то знате ?"
"Па, све што сте ми рекли је технички коректно, али ја немам појма шта бих урадио са тим информацијама, а чињеница је да још увек не знам где сам. Отворено говорећи, нисте ми били од превелике помоћи, само сте ми продужили путовање."
Жена му на то одговори: "Ви сигурно радите у менаџменту !"
"Да", одговара човек из балона "али како то Ви знате ??"
"Тја! ", одговара жена "нити знате где сте, нити куда идете. Доспели сте на високу позицију пре свега помоћу великог надувавања. Дали сте обећање пријатељу, а да немате појма како ћете га одржати, а очекујете од људи испод вас да реше ваш проблем. Чињеница је да сте сада у истој изгубљеној позицији као и пре нашег сусрета, али сада некако испадне као да сам ја крива за то.
Dobila sam odbijenicu. A baš sam htjela da radim na to mjestu. :(
Treba naučiti prihvatiti poraz. To je jedna od važnih životnih lekcija.
gggg 
Kako ne mogu na poslu otvarati fejsbuk, ponovo sam otkrila blog. Nije da imam vremena da blogam, ali nemam vremena ni za šta drugo, pa se ipak nekako uguraju razne aktivnosti. I tako se vraćam nazad. I drago mi je! :)
Reč omarska ne znači ništa ljudima u Srbiji. Sebe nisam smatrala neobaveštenom, pa opet nisam znala ništa o tom mestu. Ali temelj svake relativizacije je kada ljudi polaze od sebe, svojih (ne) znanja i stavova koji iz njih proizilaze. U današnjem društvu, teoretičari bi rekli medijatizovanom, potraga obično kreće od Google mrežnog pretraživača.
Kada se u pretragu na srpskom jeziku ukuca rec “omarska” redom se izlistaju rečenice:
Situacija je u mnogome drugačija kada se pokuša internacionalna pretraga. Tada rečenice zvuče drugačije:
Moje prvo istraživačko pitanje je glasilo, zbog čega je jedan grad učinio da Google, koji većina smatra neutralnim poluidiotskim pretraživačem, samo na temelju lingvističke razlike napravi i ključnu ideološku distinkciju između verzija, lica Omarske. To pitanje se od početka provlači kroz ceo projekat.
Projekat 4 lica Omarske se sastoji iz produkcije znanja o 4 lica. Omarska ima više od četiri lica, ali lično se osećam bolje što identitet Omarske nije gradjen isključivo na binarnosti, na opoziciji izmedju “naše” i “njihove” verzije, kao što sugeriše Google, jer uz nepostojani identitet i odsustvo osećanja pripadnosti jednom od polova, brzo bi se dalo utvrditi da je taj identitet shizofren, a Omarska bi tada bila jedno od bolesnih mesta i “naše” i “njihove” sadašnjosti, bez budućnosti.
Konflikte treba razrešiti. Sasvim je drugo pitanje da li savremena, društveno angažovana umetnost može da razreši bilo kakav konflikt. Mišljenja sam da umetnosti to nije cilj, a prema shvatanju dela kao otvorenog, celovito, konačno rešenje nije ni moguće. Šta smo onda hteli? Ne bih volela da se jednog dana probudim sa svešću da sam zbog umetničarenja kopala po nečijim ranama. Pomislih, novinari nemaju taj problem. Novinari u Omarskoj nisu imali taj problem. Hteli smo da kopamo, da izvlačimo iz sva četiri lica, sve četiri jame ovog rudarskog mesta, sav otpad, kosti i fakte, da bi uznemirili one koji su mirni, kojima Omarska ne znači ništa, i smirili one koji nemaju mir, jer njihov bol leži neimenovan i nečujan. U početku mi je zvučalo patetično. I sada mi zvuči patetično. Ali kada je bol tuđi, uvek zvuči tako. Ja nemam posebne mazohističke težnje da se sjedinim sa nečijim bolom, ali sam voljna da učinim ono što je potrebno da bih taj bol shvatila ozbiljno, da bih prestala da vređam žrtve svojim relativizacijama, svojim “mislim da znam”. Imala sam samo jedan poriv u ovom projektu, da se suočim sa svojim neznanjem i da ga razgolitim, da ga ne maskiram biranim poluistinama. Komoditet je najopasniji u neznanju. Lakše je i lepše verovati u činjenice koje se uklapaju u predznanje i predubeđenje. Tako se izbegne klizavi teren neznanja, koji je kao slepilo, odiše nesigurnošću i ranjivošću. Motiv za rovarenje po sopstvenom biću bila je priča o koncentracionom logoru. Zar može biti teže slušati o tome, nego preživeti. I koja je granica ljudske ignorantnosti i donji prag komoditeta, kada odbijam da čujem nešto samo jer bih radije bila mirna i spokojna. Šta će mi još leševa, šta će mi raskomadana tela u lep prolećni dan. Zažmuriti i praviti se da je sve nestalo, šaputati mantre da se ne bi plašili. Konflikti se tako neće razrešiti. Nikad.
Marija Ratković
Ovaj projekat je počeo početkom 2010. godine, kada je udruženje „Slavenska ideja kulture“ – „SLAVIKA“, zvanično registrovano.
Od kojeg tačno trenutka je postalo moderno posuđivati pravila iz hrvatskog jezika i ugrađivati ih u bosanski kao da je to sasvim normalna stvar? To se desilo preko noći i ja sam tu noć izgleda prespavala. Kada je postalo stvar prestiža napisati "bit ću" umjesto "biću", "uradit ću" umjesto "uradiću", "probat ću" umjesto probaću? Moj brat sarkastično komentariše da se ljudi valjda osjećaju pismenije kada pišu na hrvatskom, a meni se čini da je u pitanju više utjecaj medija: novina, tv-programa, udžbenika za fakultete (u nedostatku stručne literature na bosanskom, koriste se hrvatski autori, a taj nedostatak prevladava), pa napokon i profesora, kolega, sugrađana, svih onih koje baš i nije briga koliko negativan utjecaj mogu da vrše samo svojim nemarom i nerazmišljanjem. Zanimljiv je primjer obn-a, na kojem se koristi isključivo hrvatski jezik, što je za mene sasvim u redu - hrvatski je ipak jedan od tri službena jezika u Bosni i Hercegovini. U ovoj priči mi trenutno ne smeta ni to što imamo škole sa nastavnim planom i programom iz susjedne države - Hrvatske, to čak podupire moju tezu. Jer, nastavnicima i profesorima na obrazovnim ustanovama "hrvatskog tipa" se ne može dogoditi da upotrijebe neko pravilo iz bosanskog jezika niti da nedajbože koriste literaturu koja nije pisana hrvatskim jezikom. Na obn-u se govori samo jedan jezik, dok se na federalnoj tv govore da jezika i koriste latinica i ćirilica. Zanimljivo da se na ambalažama proizvoda obavezno nalazi oznaka HR/BiH i onda ide tekst na hrvatskom.
Neko bi se mogao zbuniti pa reći da sam ja protiv pluralizma i slobode izražavanja, da nema veze kako neko govori, bitno je da se svi razumijemo i da se svi volimo, ali ako malo bolje razmislite to su sve pacifističke prevare koje nemaju veze sa stvarnošću. Jer sloboda u 21. vijeku, sa kompletnom medijskom kontrolom, reklamama, promocijama, kampanjama, subverzivnim usađivanjima ideja i vrijednosti kroz filmove, serije, muziku i poznate ličnosti je vrrrlo rastezljiv pojam.
Ja se uopšte ne zalažem za različitosti i podjele, zapravo ja vjerujem da svi govorimo isti jezik sa blagim razlikama i vjerujem da čitaoci i čitateljke dijele moje mišljenje, ali se u posljednjih nekoliko godina hrvatski jezik nasilno mijenja ne bi li se što više razlikovao od srpskog (i bosanskog, očigledno) i ja ne vidim razloga zašto bismo trebali da pratimo i usvajamo te tokove. Nažalost sveprisutnost tih anomalija nas navodi da zaključimo kako je to sasvim normalno pa i sami usvajamo popularne obrasce.
Da ne razvlačim, ne dajte svoje za tuđe. Bosanski jezik ima dovoljno problema da opstane kao takav i bez implementacije hrvatskoga.
Ne pišem blog već neko vrijeme jer ih čitam, a čitam i fejsbuk statuse pa ne stignem.
Osim blogova i profesionalne literature, trenutno čitam
Amartya Sen: "Identity & violence"
i
Ryunosuke Akutagwa: "Rashomon".
Zašto ovo naglašavam?
U posljednje vrijeme sam se uhvatila u ovisnosti o velikom dnevnom broju informacija, moram gledati CNN i Aljazeeru dok doručkujem, moram slušati radio na telefonu dok hodam, moram svakodnevno čitati novosti u politici, kulturi, članke - pa i trivijalne, tipa ko producira spotove za Lejdi Gagu, jednostavno moram da saznajem nove činjenice svaki dan. To je prilično kompleksna ovisnost i iziskuje dosta koncentracije, dok sam sa druge strane potpuno zapostavila knjige koje halapljivo kupujem na sajmovima i u prolazu, pa ih eto slažem na police i lažem sebe da ću početi sa čitanjem uskoro.
Nekidan je u dijelu grada nestalo el. struje na par sati. To me natjeralo da pomislim, prvo spontano "kako bih ja bez računara, tv-a, svjetla, mikrovalne, telefona..." a onda kako sam stvarno ovisna o predmetima koji se utakaju u zid. I eto, da skratim, doživjela sam prosvjetljenje i opuhala prašinu sa hrpe knjiga na čekanju, te uzela prve dvije sa najljepšim koricama. :)
U predznaku Omladinskog Udruženja Slavika stoji: Kultura!
- Mi shvatamo kulturu u njenom najširem obimu: dostojanstvo, saosjećanje, vrijednovanje lijepog, organiziranost poduzetnost, fleksibilnost, odgovornost, inovativnost...
- Mi se bavimo: očuvanjem kulture, poticajem na kulturu i poboljšavanjem kulture kod omladine kao osnovice budućnosti.
- Budući da je naš zadatak ovako važan, mi mu pristupamo sa najvećom ozbiljnošću, profesionalnošću i posvećenošću.
- Naš moto je: "Kreativnost i odlučnost!"
Učlanite se!
www.slavika.info
Već viđeno na sarajevskim ulicama :)
Erepublik.
"You know, one of the hardest parts of my job is to connect Iraq to the war on terror."—Interview with CBS News, Washington D.C., Sept. 6, 2006
"I was not pleased that Hamas has refused to announce its desire to destroy Israel."—Washington, D.C., May 4, 2006
-iz moje zbirke Bušizama
Da bi dosegli status virtuoza, potrebno je 14.600 sati dosljednog rada na tome.
To je oko četiri sata svaki dan, bez vikenda i odmora, u trajanju od deset godina.
Prema mišljenju eksperata koji proučavaju eksperte, ako provedem 14.600 sati vježbajući violinu, učeći da budem hirurg, igrajući šaha ili radeći bilo kakvu aktivnost koja ima progresivnu skalu učenja koja može biti evaluirana, dosegnuću status virtuoza. Dakle, većina virtuoza nisu urođeni geniji, već izuzetno disciplinovani ljudi.
Gledala sam film u kojem se Džud Lou ubije u komori za kremiranje i bilo mi je strašno žao što na kraju baš on eto umre. Zanimljivo je kako se moguće emotivno povezati sa nekim likom na filmu i stvarno osjećati nešto po pitanju njegove situacije.
U čemu se razlikuje "primitivna" publika koja je krvoločno klicala gladijatorima koji su se klali prije dvije hiljade godina i konzument savremenog holivudskog filma u kojem se insceniraju ubistva, serijska ubistva, masovna ubistva, ratovi, mučenja, tučnjave, klanja...pitam se.
When I'm feeling blue
All I have to do
Is take a look at you
Then I'm not so blue
When you're close to me
I can feel you heart beat
I can hear you breathing
In my ear
Wouldn't you agree?
Baby, you and me got a groovy kind of love
Any time you want to
You can turn me on to
Anything you want to
Any time at all
When I kiss your lips
Ooh, I start to shiver
Can't control the quivering inside
Wouldn't you agree?
Baby, you and me got a groovy kind of love...
Jučer se vrapčić kupao u lokvici dok sam prolazila pored Roma koji prodaje kineske parfeme. Danas sam ozbiljno prekoračila limit od 5 GB ali sam svejedno odlučila da se vratim povremenom pisanju bloga. Gdje će ko za Prvi maj? Ima li negdje kurs Flash-a, povoljno?
Premijera predstave “Čas”!!
Teatarfest je u suradnji sa Asjom Krsmanović, studenticom Dramaturgije, proteklih mjeseci organizirao teatarsku radionicu za srednjoškolce!
Ovaj projekat je bio usmjeren na dramsko educiranje srednjoškolaca kroz posebne radionice koje bi prethodile pravljenju jedne predstave koja obrađuje tematiku aktuelnu za taj uzrast i okruženje iz kojeg ti mladi ljudi dolaze.
Rezultat višemjesečnog rada imaćete priliku vidjeti skupa sa nama 31.03. u 19h u prostorima teatra Sloga! Riječ je o premijeri predstave “Čas”!
Ulaz je slobodan I svi su pozvani!
Predstava je kolaž sačinjen od kratkih priča iz zbirke "Priručnik za pjevanje i plakanje", autora Julio Cortazar-a.
Priča je smještena u jedan razred u kojem djeca već znaju sve čemu ih uče u školi, ali je pitanje, da li zaista znaju ono sto je bitno... Uplašiti se, pjevati od srca, ili jednostavno zaplakati…?
Akteri predstave su srednjoškolci iz pet sarajevskih gimnazija, a mentor i voditelj u procesu rada je Asja Krsmanović, studentica treće godine Dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Ovaj projekat značajan je prije svega jer mladi rade sa mladima. Voditelji projekta su studenti sa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, a učesnici sarajevski srednjoškolci. Mala dobna razlika je prednost u pristupu ovom problemu kojim hoćemo da se bavimo, ali i mogućnost da mladi ljudi iskoriste svoje dosadašnje znanje da govore o onome što je iz njihove tačke gledišta glavni problem.
Potrebno je da se čuje glas nove generacije koja želi unijeti svježinu u kulturni život i srušiti postojeće barijere i tabue. Želimo otvoriti pitanja o individualnosti i pripadnosti, sličnostima i razlikama. Želimo promjeniti stav mladih ljudi koji misle da u ovoj sredini nema mjesta za njih i iz tog razloga napuštaju državu. Ova vrsta projekta igra značajnu ulogu u formiranju pozitivnog stava srednjoškolaca prema kulturnoj sceni u Sarajevu koja ne pruža dovoljno prostora novim idejama, a javnost će biti upoznata sa neiscrpnom kreativnom energijom koju imamo u svom okruženju.
Ljudi, vidite presuperuaufantastičnoukusnozdrave hrane na dohvat ruke a mi nemamo pojma.
Kupujmo domaće.
...žao mi je svakoga ko nije bio !
Have you tried Jesus? He's alright!
Cijeli BKC je bio na nogama :)
He proposed in the dunes,
they were wed by the sea,
Their nine-day-long honeymoon
was on the isle of Capri.
For their supper they had one specatular dish-
a simmering stew of mollusks and fish.
And while he savored the broth,
her bride's heart made a wish.
That wish came true-she gave birth to a baby.
But was this little one human
Well, maybe.
Ten fingers, ten toes,
he had plumbing and sight.
He could hear, he could feel,
but normal?
Not quite.
This unnatural birth, this canker, this blight,
was the start and the end and the sum of their plight.
She railed at the doctor:
"He cannot be mine.
He smells of the ocean, of seaweed and brine."
"You should count yourself lucky, for only last week,
I treated a girl with three ears and a beak.
That your son is half oyster
you cannot blame me.
... have you ever considered, by chance,
a small home by the sea?"
Not knowing what to name him,
they just called him Sam,
or sometimes,
"that thing that looks like a clam"
Everyone wondered, but no one could tell,
When would young Oyster Boy come out of his shell?
When the Thompson quadruplets espied him one day,
they called him a bivalve and ran quickly away.
One spring afternoon,
Sam was left in the rain.
At the southwestern corner of Seaview and Main,
he watched the rain water as it swirled
down the drain.
His mom on the freeway
in the breakdown lane
was pouding the dashboard-
she couldn't contain
the ever-rising grief,
frustration,
and pain.
"Really, sweetheart," she said
"I don't mean to make fun,
but something smells fishy
and I think it's our son.
I don't like to say this, but it must be said,
you're blaming our son for your problems in bed."
He tried salves, he tried ointments
that turned everything red.
He tried potions and lotions
and tincture of lead.
He ached and he itched and he twitched and he bled.
The doctor diagnosed,
"I can't quite be sure,
but the cause of the problem may also be the cure.
They say oysters improve your sexual powers.
Perhaps eating your son
would help you do it for hours!"
He came on tiptoe,
he came on the sly,
sweat on his forehead,
and on his lips-a lie.
"Son, are you happy? I don't mean to pry,
but do you dream of Heaven?
Have you ever wanted to die?
Sam blinked his eye twice.
but made no reply.
Dad fingered his knife and loosened his tie.
As he picked up his son,
Sam dripped on his coat.
With the shell to his lips,
Sam slipped down his throat.
They burried him quickly in the sand by the sea
-sighed a prayer, wept a tear-
and they were back home by three.
A cross of greay driftwood marked Oyster Boy's grave.
Words writ in the sand
promised Jesus would save.
But his memory was lost with one high-tide wave.
U zraku lelujaju pahuljice. vjetar ih kovitla, nosi tamo-ovamo, pleše sa njima i nikako im ne da da padnu na tlo. Ljudi sa otvorenim kišobranima negdje žure, miriši ušećereni badem, kao sa nuts4nuts štandova na ulicama Njujorka. Kompletna scena me neodoljivo podsjeća na bajke H.K. Andersena, nordijske trgove, krovove i zaleđena prozorska stakla. Divno je to kako vremenske prilike mogu pretvoriti atmosferu jednog učmalog grada u bajkovitu.
kako se prave bebe?
- one se prave od babica u porodilistu.
- sramota me da kazem jer je to bezobrazan posao.
- prave se nocu zato zmure kad se rode.
- to je jedan glupav posao za koji se prima deciji dodatak.
- bebe se prave od rode ili od kupusa. kako ko voli.
- bebe se prave kad si dobar pa ti rode brata, a onda je on glavni pa si dzabe bio dobar.
Sta je brak?
Brak je kad momak i devojka odu prvo u crkvu, a posle u banku ili postu, nisam bas siguran.
I sta su oni posle toga?
Pa baba i deda!!
Kako izgleda neko ko se zaljubi?
-Pa moras da se naparfimises, da se obrijes, da uzimas zilet i napravis ovako kosu kao jez da izgledas kao frajer i da imas zlatan zub!
A zasto si se ti zaljubio u tu devojcicu?
-Pa jako je lepa, ima dugu kosu i slaze mi se uz mene!
-Ima lepu odecu, moze da se lepo obuce i ima svoj stan.
sta je aerobik?
- to je stocni aerodrom.
- kad trcis uz muziku a nisi balerina.
- da bi dobio aerobik moras biti puno debeo.
- u to veruju samo ruzne tete.
gde je amerika?
- to su oni sto ne znaju gde je srbija.
- tamo su ziveli kauboji i indijanci, ali su se poubijali pa sad zive samo glumci.
za sta sluzi kompjuter?
- on sluzi da mama i tata ne spavaju vise zajedno
ko je bio ivo andric?
- on je bio zidar i napravio je najveci most na drini, al mu nisu platili.
sta je kloniranje?
- to je kad se klovn nervira.
uvijek me nasmiju :)
- U zadnje vrijeme primjecujem sve više pokušaja i nastojanja da se postojeća bošnjačka ˝nacija˝ zamjeni nekom novom, navodno bosansko-hercegovačkom. Uvoditi novu naciju u opticaj u 21. vijeku je, u najmanju ruku, debilno, maloumno, tragično, smiješno. Isto kao što je debilno, maloumno, tragično i smiješno to što je Bošnjački sabor 1993. godine bez prsitanka naroda uzurpirao pojam ˝Bošnjak˝ i dao ga kao ekskluzivitet isključivo muslimanskom narodu. Tako da danas imamo pokušaje stavljanja u isti tor bošnjaštva, srpstva i hrvatstva, a ovo prvo sa ovim drugim i trećim ne bi smjelo da bude izjednačavano, ako posmatramo isključivo državu Bosnu i Hercegovinu. Naime, Hrvati i Srbi, kao tako izjašnjeni, se u Bosni tek pominju u 19. stoljeću, dok prvi pomen imena Bošnjak / Bošnjanin se javlja 1440. godine i označavao je pripadnika bosanskog naroda bez obzira na vjeroispovjest, bez obzira da li je bio pripadnik heretičke Crkve bosanske, jal´ rimokatoličke crkve, jal´ nije vjerovao u Boga nikako. I mislim da bi tu trebalo doći do promjene, do reforme nacije naših predaka, da pravo na bošnjaštvo damo i ljudima koji se mole u pravoslavnoj ili katoličkoj crkvi, sinagogi, klanjaju se Nailovoj materi, jal se ne mole nikako, a vole ovu državu i poštuju njenu historiju, a ne da uvodimo nešto novo, nešto što se realno kroz historiju nikada nije spominjalo kao nacija.
Zašto da bošnjaštvo bude legalno pravo reisa Cerića, Fatmira Alispahića, Sulejmana Tihića, Bakira Izetbegovića, raznih Šaja, Faća, Gašija i ostalih debila koji veze nemaju o životu, a da imaju o bošnjaštvu, zašto jednostavno to ne bi bilo legalno pravo svih nas koji volimo ovu državu, molimo se na različite načine i vjerujemo da Tvrtko I Kotromanić nije bio musliman, a bio je Bošnjak. Kako je moguće da su samo prije 100 godina bosanski franjevci njegovali bošnjačku naciju i izjašnjavali se kao Bošnjaci, a ˝muslimanski˝ intelektualci 1993. godine to pravo daju isključivo ljudima koji Boga zovu Allah. Zašto su od bošnjaštva napravili etničku grupu, a ne naciju i stavili je u isti tor sa srpstvom i hrvatstvom. Valjda zato što im je odgovarala, a i dan danas im odgovara, etnička podjela ove zemlje i što su se vodili idejom ˝kad imaju bosanski Srbi i bosanski Hrvati svoje torove, zašto i mi ne bi imali svoj - etnički.˝
Eh sad, umjesto reformisanja istinske bošnjačke nacije, ispravljajući glupost koja je učinjena 1993. godine, mi želimo uvesti novu naciju, apsolutno neprirodnu, bosansko-hercegovačku.
Šta si po nacionalnosti?! - Bosansko-hercegovac. Zar nije apsurd, zar nije neprirodno?! Zašto ne želim da se izjašnjavam kao bosansko-hercegovac??? Evo par razloga.
1. Zato što mi je državljanstvo bosanskohercegovačko i njime se ponosim, nacija je nešto sasvim drugo.
2. Zašto bih se ja izjašnjavao kao bosansko-hercegovac kad nisam hercegovac, a i da jesam kako će mi u imenu nacije stajati geografska oblast, kad je Hercegovina isključivo geografska oblast Bosne, isto kao što je i Krajina, Posavina, Semberija, nikad nije bila posebna država, niti postoji administrativna, jal´ bilo koja druga granica između Bosne i Hercegovine, niti su Muharem iz Velike Kladuše i Vehbija iz Mostara pripadnici dvije različite nacije, niti realno mogu biti. Geografski postoje razlike, jedan je hercegovac, drugi je krajišnik, isto kao što postoji razlika između mene i stanovnika Vratnika, ja sam na memli strani, dok je on na sunčanoj strani, realno. Kad kažeš nekome ko veze nema sa historijom ove zemlje, ˝Bosna i Hercegovina˝ pomisli na dvije države koje su se nekada ujedinile u jednu federaciju jal´ konfederaciju, kao recimo Trinidad i Tobago, te se stiče dojam da bi nam se država trebala zvati punim imenom ˝Bosna, Hercegovina, Krajina, Semberija, Podrinje, Alipašino, Okretaljka na Drveniji i Markale˝. Ali dobro, to je historijska greška što nismo vratili naš stari naziv nego smo dopustili da nam ga okupator nametne i potvrdi Berlinskim kongresom.
3. Ukoliko bi onda bila opcija da se jedni izjašnjavaju kao bosanci, a drugi kao hercegovci po nacionalnosti, bio bi stvoren najveći apsurd koji se ikad desio čovječanstvu. Došlo bi do podjele jednog te istog naroda, naroda koji je uvijek živio u jednoj državi, najprije u državi koja se zvala Bosna, a zatim u državi koja se zove Bosna i Hercegovina..Tako da bi Vinko iz Gruda, Lazar iz Gacka i Sakib iz Počitelja bili iste nacije, a s druge strane iste nacionalnosti bi bili Vasilije Kačavenda iz Bijeljine, Sulejman iz Sarajeva i kardinal Vinko Puljić. Crnjak žešći.
4. Da na slijedećem popisu stanovništva koje je planirano 2011. godine bude opcija da se izjasniš kao ˝bosansko-hercegovac˝, kao najveći optimista prognoze su slijedeće: 3 % bosanskih Hrvata bi to prihvatilo, 2 % bosanskih Srba bi to prihvatilo, 70 % Bošnjaka - muslimana bi to prihvatilo i šta se dešava?! Mi koji njegujemo istinsku bosansku naciju, naciju naših banova i kraljeva, naciju naših predaka, mi koji smatramo da su Turci bili okupatori isto kao sto su bili i Austro-Ugari, mi koji smatramo da fes i turska kahva ne spadaju u identitet Bošnjaka, mi koji smatramo da su ljiljani i grb Kotromanića istinska bošnjačka vrijednost, a ne mjesec i zvijezda, bili bi manjina u svojoj vlastitoj državi..Isto tako kao što bi bili manjina i pripadnici nove nacije, ˝bosansko-hercegovci˝ i šta bi onda time dobili?! Sudbinu bi nam krojili oni kojima je draži ban Jelačić od bana Kulina ili, recimo, oni kojima je draži Lazar Hrebljanović od Husein kapetana Gradašćevića. I da uvedemo novu naciju,druge bi ostale, i šta se promijenio?!.
Zašto se ova priča oko uvođenja nove bosansko-hercegovačke nacije plasira samo dvije godine prije historijskog popisa stanovništva, popisa koji će dati mnoge odgovore..Pobili su nas oko 100 000, koliko su nas raselili to samo dragi Bog zna i šta je sad cilj?! Prepoloviti nas?! Da konačno ovu zemlju prepustimo onima koji su nam ovo učinili?!
Ne bih ja želio da budem krivo shvaćen ovim postom, da sam ja kao zaštitnik ˝Bošnjaka-muslimana˝ kao etničke grupe, napominjem ETNIČKE GRUPE, i da meni odgovara ovo stvrstavanje u ˝nacionalne˝ ili tačnije rečeno etničke torove.
Znam da danas, nažalost, ako si Bošnjak automatski si i musliman, ali definitivno da postoje ogromne razlike i među nama kao takvim.
Prvi tip: To ti je Bošnjak koji je uvjeren da je bošnjaštvo uvedeno Daytonskim sporazumom i on ne želi da bude Bošnjak već Musliman i da se piše velikim slovom M.
Drugi tip: To ti je Bošnjak koji smatra da su bošnjaštvo donijele Osmanlije i on neizmjerno voli što je Bošnjak, mada ne bi imao ništa protiv da se izjašnjava i kao Turčin. On gotivi Mehmeda II Fatiha, kad Turska pobjedi izađe na ulicu sa turskom zastavom, smatra da smo sa Turcima braća ne samo po vjeri, nego i po krvi..
Treći tip: To ti je Bošnjak koji smatra da je loza Kotromanića nešto najvrijednije što ova država ima. Islam ne veže za bošnjaštvo već smatra da je vjera najprivatnija stvar svakog čovjeka. Ne želi se drugačije izjašnjavati jer smatra da svaka svijetska nacija svoju snagu crpi iz historije.
Realno kad pogledaš, svi smo mi Bosanci i Hercegovci i to uopće nije sporno, time se ponosim i stavljam u prvi plan državu kojoj pripadam, to nam niko ne može oduzeti, to su nam naše majke podarile i tako će ostati dok smo živi. Ali, državljanstvo i nacija nije, niti može biti jedno te isto. Naša nacija se formirala vijekovima prije nas isto kao i država i zašto se odricati toga?! Ukoliko bi se desila reforma Bošnjaštva, te da bude pristupačna svima i da je vratimo u izvorno značenje, onda ne vidim razlog što se ne bi bosanski Hrvat, jal´ bosanski Srbin, koji želi da se izjasni kao bosansko-hercegovac izjasnio kao Bošnjak. Naravno za nešto ovako potrebno je godina i godina jer smo mnogo toga propustili u prošlosti.
Što se tiče komentara, zamolio bih tip 1 Bošnjaka i tip 2 Bošnjaka da me poštede komentarisanja. Isto tako i osobe koje su historiju učile od Vojislava Šešelja ili Franje Tuđmana..Hvala. -
A ja kažem: bravo za poznavanje historije, ali džaba, meni nekako svejedno više leži nacija budućnosti "bosanka" odnosno "bosanac". Ono š i nj su mi baš teški.
"The world will not help, the people must help themselves. Its own strength is the source of life. That strength the Almighty has given us to use; that in it and through it, we may"The world will not help, the people must help themselves. Its own strength is the source of life. That strength the Almighty has given us to use; that in it and through it, we may wage the battle of our life The others in the past years have not had the blessing of the Almighty - of Him who in the last resort, whatever man may do, holds in His hands the final decision. Lord God, let us never hesitate or play the coward" wage the battle of our life The others in the past years have not had the blessing of the Almighty - of Him who in the last resort, whatever man may do, holds in His hands the final decision. Lord God, let us never hesitate or play the coward"
"Najviše volim skupe poklone i u velikim količinama. Najsretnija sam kad mi sestra donese cipele iz Londona. A i ostale stvari. Što više, to bolje. Mislim da onaj koji kaže da voli više cvijet od cipela - laže!"
E baš je danas jedan lijep dan. Važno je probuditi se rano, vježbati 15 minuta i pojesti narandžu. :)
Nećkam se već dugo sa prvim postom u ovoj godini. Šta god pođem kuckati, sve mi previše depresivno, tužno, melanholično, optužujuće.
Evo, samo ću primijetiti da je zrak u Sarajevu zadivljujuće čist. Razmišljam da nabavim onu gas masku ili bar medicinsku masku, kao one što su nosili kinezi u doba ptičje gripe, jel bijaše. Jednom je pronosaš Ferhadijom, neko iznese štand sa jeftinim maskama u razim bojama i eto nove mode.
Eto, ne piše mi se dalje.
Dear Friend,
i am Mr.balissun muhammed,the auditting manager of bank of africa
burkina faso.during my investigation and auditing in this bank,i came
across a very huge sun of money belong to(Mr.andreas schranner from
munich germany) how died on july 2000 in a plnae crash.the fund has
been
dormant in his account with this bank without any claim of the
($42.5m)USD .for more information about the crash visit this
site:(http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/859479.stm).
PLEASE REPLY ME THROUGH THIS MAIL( ahmed.mumuni@yahoo.ca)
Thanks
balissun
buahahaahahahahahhaa nije se ni potrudio da zvuči realno :)
ah da, ako mu slučajno odgovoriš on ti traži da mu pošalješ
svoj račun da ti "odmah može prebaciti kompletnu svotu"
i nada se da ga nećeš prevariti i da ćeš mu pošteno dati 50% zarade
oplakala sam od šege :)
moj život bi bio daleko jednostavniji kada bi ljudi direktno odgovarali na upućena pitanja.
